Danasnjica?
Strah me je ziveti u ovom svetu gde se paznja i ljubav minimalno pruza; gde su patnja i bol nasa svakodnevica. Plasi me sto se setimo nekih osoba, tek kad cujemo da su tesko bolesni; sto se molimo Bogu samo kada se nadjemo u neizlaznoj situaciji.
Zasto smo takvi? Sebicni, okrutni, bezdusni.
Zasto ne uzivamo u divnim nedeljnim popodnevima okruzeni porodicom? Zasto svako jutro ne poljubimo svoje bliznje, i zahvalimo im se sto postoje?
I ovog jutra razmisljanja mi prekidaju kola hitne pomoci. Mozda se jedan zivot ugasio, a tek je shvatio smisao zivljenja?
2 Коментари |
0 Трекбекови
I ja se nekad ovako osećam,a nije ni malo prijatno.Pozdrav:)
Аутор endzylove — 27 ФР2013, 16:04
Zato i pokusavam, promeniti se. Smisljam nove rituale, ne bih li sacuvala svoje bliznje oko sebe. Ali imam jedno olaksanje, i oni to isto rade za mene. :) Vazno je imati podrsku, u svemu sto radis. Veliki pozdrav. :)
Аутор cupkokolin — 14 ÐÐ 2013, 19:51