Sveća za umrle
Danas sam prvi put gledala kako sveća dogoreva. Kako šušti plamen kad se počne spajati sa vodom i peskom. I kako mali dim se uskovitla i ode do plafona i tamo nestane. Skroz.
Stojim u uskom hodniku grobljanske crkve čekajući svoj red. Deo u kom se pale sveće je taman dovoljan za jednu osobu, potpuno crn od dima dogorelih sveća i ispunjen plavom kosom jedne sredovečne žene.
Unutra je već 10-tak minuta, premešta svoju jednu cveću iz dela "za umrle" u drugi deo iste kategorije. Traži određeni ugao, ali ne vredi. Sveća se gasi evo već treći put.
Jedna šibica se prelomi.
Vadi drugu.
I eto ga plamičak.
Pali sveću opet.
Ubada je malo dublje u pesak.
Štiti je dlanovima da se plamičak razgori.
Stoji i gleda je.
Gledam i ja, i navijam u sebi jer vidim da joj je od životne važnosti da plamen te sveće gori dok je ona tu.
Sklonih se malo u stranu, jer smo same, i ne želim da joj "pravim pritisak" da se požuri. Puštam je da odgleda svoj plamen.
Kad je dogorela do 5cm od vode i peska, ona se prekrstila i zadovoljno izašla. Plamen istog trena nestade.
Ja ga opet upalih, neka gori.
Nije li tužno što nikad nemamo vremena da odgledamo taj plamen sveća "za umrle"? Nije li čudno što u trku ujurimo u portu crkve, popalimo sveće, i izletimo kao furije dok vetar naše brzine gasi upaljene sveće. Brže pobegnemo iz te prostorije, nego što smo došli do iste.
Brojim ih.
Petnaest duša je danas dobilo svoju "namenu".
A da li su odgledani njihovi plamenovi?
